Čvrsta i do tri centimetra široka sveza ligamentum korakohumerale osigurava stalan doticaj medu zglobnim tijelima ramena ako ruka mirno visi, sprečava spuštanje glave nadlaktične kosti i nosi cijelu težinu ruke te tako rasterećuje odgovarajuće mišiće ramena. Zglobna čahura je na prednjem i donjem dielu najslabija. Ispod mišića ramena su sluzne vreće koje odvajaju mišiće od zgloba i olakšavaju klizanje tetiva pri kretnjama.
Ozlede ramenog obruča značajan su dio patologije čovjeka. Rame je zglob s najviše akutnih lakih ozljeda. Kontuzije ramena su česte u kontaktnim sportovima. Česti su udarci deltoidnog i brahijalnog mišića, troglavog i dvoglavog mišića ruke. Bursitis najčešće zahvaća sluzne vreće ramena i kod ozljeda i kod bolesti. Manje traume mogu uzrokovati istezanje čahure i sveza na ramenu pri čemu nastaje viseće rame. Glava nadlaktice lakše nego u drugim zglobovima iskoči iz svog ležišta i iz čašice; obično sprijeda i dolje na mjestu gdje je čahura najtanja. Iščašenja su češća kod vaterpolista, plivača, skakača uvis, u vodu, skijaša skakača, rvača i džudaša. Ozljede malih zglobova ramenog obruča su poznate u nekim sportovima. Najčešća je ozljeda akromioklavikularnog zgloba izmedu ključne kosti i akromiona lopatice. Ako je pri padu na vrh ramena akromion potisnut prema dolje, sveze izmedu ključne kosti i njega se razderu. Posljedica je akromioklavikularna subluksacija. Pri većoj sili razdere se i korakoklavikularna sveza i iščašenje je potpuno. Ta je sveza, prema Gerhardu, glavni osigurač valjanog položaja lateralnog kraja ključne kosti. Iščašenje akromioklavikularnog zgloba dijelimo po Tossvju na tri stupnja, ovisno o obimu ozljeda akromioklavikularnog i korakoklavikularnog ligamenta:
o Akromioklavikularni ligament je samo nategnut. Zglob je ostao stabilan;
o Akromioklavikularni i korakoklavikularni ligamenti su dijelom razderani. Lateralni kraj ključne kosti je odignut 2 do 3 mm ovisno o stupnju ozljede korakoklavikularnog ligamenta;
o Akromioklavikularni i korakoklavikularni ligamenti su razderani. Lateralni kraj klavikule je luksiran i strši pod kožom iznad zgloba ramena, odvučen vratnim mišićjem.
Dijagnozu postavljamo pregledom ozleđenog u stojećem položaju. Težina ruke povećava odmicanje ključne kosti, što još bolje postižemo ako ozlijedeni u ruci drži teret od tri do pet kilograma. U tom položaju napravimo rendgensku snimku i potvrđujemo dijagnozu. Bol, deformacija ramena, ograničena abdukcija ruke, te izraženo pomicanje ključne kosti kao tipka na klaviru znaci su luksacije akromioklavikularnog zgloba III stupnja.
Liječenje I i II stupnja luksacije je konzervativno. Primjenjuje se elastični kompresivni zavoj do nestanka bolova, a najduže tri nedelje. Treći stupanj liječi se operativno. Najčešće se primjenjuju tri postupka krvave repozicije i fiksacije ključne kosti: najlon svilom, maleolarnim AO vijkom i spongioznim vijkom po Bosworthu.
Ozljede ligamenata sternoklavikularnog zgloba su ređe. Iščašenja u tom zglobu mogu biti vrlo opasna, ako ključna sklizne iza prsne kosti.
Ozljede mišića malih rotatora ramena mogu također biti uzrok smetnjama u sportu. Ozljede nastaju pri iznenadnom povlačenju za ruku i blokiranju udarca. Bol se javlja kod točno određenih pokreta rukom, zatim na palpaciju, ali i noću osobito pri ležanju na bolesnoj strani. Ako se ruka naglo spusti bol je još jača.
Najosjetljivija točka u ramenu je subakromialni prostor iznad glavice nadlaktične kosti. Tu se tetiva muskulus supraspinatusa pri svakoj abdukciji ruke skliže ispod akromiona i izložena je trajnom trenju, koje izaziva degenerativne promjene u njoj. U degeneriranom dijelu mišić može kalcificirati, lakše nastaju laceracije i rupture muskulus supraspinatusa. Ozljede i oštećenja tog mišića i njegove burse najčešće su uzrok smetnji kod tenisača, rukometaša, košarkaša, odbojkaša i vaterpolista. Pri blokadi udarca u rukometu, odbojci, košarci, vaterpolu i serviranju u tenisu tetiva supraspinatus može pući. U sportu pri padu na ispruženu ruku može doći do gnječenja muskulus supraspinatusa izmedu glave nadlatice i akromiona. U stojećem položaju i naglašenoj abdukciji ruke, zatim kod lošeg položaja ruke pri spavanju, tetiva je takoder napeta, pritisnuta i u njoj se stvaraju hipovaskularne zone. S godinama, zbog degenerativnih promjena, zaštita burse sve je slabija. Niti tetiva i mišića se istroše i lako pucaju. Ozljede nisu tako rijetke ali se obično previde i dijagnosticiraju kao kontuzije, distoržije ili kao periartftis humeroscapularis. Odlaganje kalcija na hvatištu i tetivi napreduje, pa sada i kod minimalne traume nastaje parcijalna ili kompletna ruptura. Ruptura je zadnji čin u evoluciji procesa degerieracije. Po nekim autorima to je razlog što imamo manje ruptura prije tridesete godine života.
